Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvaćao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Nije sreća u opipljivim stvarima niti onima što čine trenutno zadovoljstvo, to treba upamtiti.
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Tako živimo bolji život. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.
Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni. Ljepota nije ništa. Vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svatko je zdrav tko se tako osjeća i tu je sva politika.

Bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je netko znao voljeti i živio za svoje osjećaje. Bitno je biti zahvalan na svemu što imaš.
Ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome tko je posjeduje, već onome tko je zna voljeti i diviti joj se…Ispunite svoje srce ljubavlju ako želite ispunjen život. Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici
„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.
Hram
Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“