Jednom davno, kada sam se rodio na Koševu brdu u Sarajevu, jer sam bio problematičan porod 😉 A inače bi se u Zenici, da nije bilo problema 🙂 I tako, veselje sam donijeo ljudima oko sebe da su se baš potrudili da me ugoste u svoj život. Sada kada gledam slike kako su me vezali i uvijali u pelene pamučne…, mi i nije baš prijatno oko srca, ali kažu da se to tada “tako radilo “, ajde dobro. I preživio sam sva ta umotavanja i pelene dugačke i kapice i hranu svakojaku… Kada sam počeo da komuniciram i igram se sa drugom djecom sam osječao da smo svi slični, jednakopravni i skoro isto razmišljamo i rastemo. Praznici su dolazili i svi smo se veselili ali nismo znali šta su i zbog čega. Važno je bilo da su svi veseli i nasmijani i da je bilo puno kolača, hrane i ostalih dobrota tada najviše oko nas. Išli smo na bajrame, uskrste, božiče i tako se učili da su to veseli dani za ljude. Što sam bio starije dijete čuo sam priče da neki ne idu na bajram, a neki ne na uskrst ??? Hm, rekao sam, kako to, a ja idem gdje god hoču??? I kažu meni muslimani da oni idu u mejtef(islamski vjeronauk) i da oni slave bajram, a oni drugi idu u crkvu na misu i da slave uskrst. Ok, i rekoh sebi: “Idem da vidim taj mejtef”. I krenem na taj vjeronauk muslimana. Na početku mi se svidjelo jer je bilo puno djece koju sam poznavao u mejtefu. Smijeha puno je bilo jer smo se zezali oko izgovora arapskih riječi i naglasaka, što je i logično jer razlika je ogromna sa našim jezikom. Ali efendija (hodža) i nije bio neki tip za smijeh i zafrkanciju. Ozbiljan i uvijek ljut je bio, a nije mi izgledao da nas djecu nešto baš voli. Tako, par godina je prošlo u tom mejtefu i vidim nije to baš ljudski što se dešava tamo. Hodža nas je i tukao i galamio na nas, a meni je sloboda značila sve u životu, tako da sam rekao mami da mi se ne sviđa i da ne idem više. Ok, je rekla mama, kako ti hočeš. Onda sam rekao idem da vidim kako je u crkvi na vjeronauku i sa svojom malom rajom odem da vidim. Na početku isto nešto novo i zanimljivo ali poslije nekog vremena su se počele dešavati iste stvari. Ozbiljne face svečanika koji ne vole smijeh djece i nisu za zabavu….Kažu da je Bog ozbiljna stvar i da če mo u pakao ako ne slušamo 🙁 Hm, mali Ja, sam bio veoma razočaran….Sve neki božiji ljudi a nigdje veselja i ljubavi u njima. Samo ozbiljne face i prijetnje sa paklom, šejtanom tj. džavolom itd…
Ok, reko sam sebi. Nečeš iči nigdje nego posmatraj malo ljude kakav oni imaju odnos do svih tih stvari. Pošto je u mojoj porodici pripadnika svih vjerospovedi smo se družili i odlazili jedni drugima za praznike i veselili se bajrama da dobijemo koju paru, a i uskrsta da se tucamo sa jajima i tako su prolazili dani. Poslije početnog veselja i čestitanja za praznike, smo se mi djeca igrali i skakali okolo, a naši roditelji i svi stariji su sjeli i pričali “ozbiljne” priče uz piče i mezu. Malo sam se igrao ali privlačile su me te priče starijih da čujem šta to oni pričaju. Tiho i nježno sam se im pridružio i snimao. I stariji su volili praznike i druženja ali sam osjetio kako nemaju baš lijepog mišljenja o religijama i podjelama ljudi na ove i one… Čak i tada partijske podjele i članstvo u savezu komunista je bilo “pročitano” i imalo negativni predznak. Znači “moji” stariji ljudi su uvijek uzimali sa rezervom bilo kakvu pripadnost narodu, religiji, partiji(stranki) i sve su to imali za rezervu i usiljeni teret i slabu stvar. Religija je bila na nekom kulturnom nivou i niko od nas nije morao iči na vjeronauk u bilo koju đamiju ili crkvu. To je bila naša slobodna volja. Za sve praznike smo se posječivali i slavili život. Pa ne samo rodbina, nego i komšije i prijatelji su se držali tog običaja. Niko nikog nije pitao da li se moli bogu ili ide u đamiju ili crkvu. To je bila lična stvar svakoga i čak bi takva pitanja bila označena za strašnu nekulturu i uvredu čovjeka.
Tako sam odrastao uz te običaje i druženja, a mogu reči da sam slobodnih misli i neopterečen ušao u punoljetnost. Nisam čak ni znao razliku između katoličke i pravoslavne crkve sve dok nije bilo vrijeme da idem u JNA. Tamo sam počeo da primječujem razlike koje do tada nisam primječivao i koje me nisu opterečavale. Ja sam se svakako imao za Jugoslovena i to mi je bilo logično. Ali prvi šamar života je bilo kada me je desetar na upisu u kasarnoj upitao : “Nacionalnost!” Hm, malo čudno sam ga pogledao i rekao: “Jugosloven, pa zar nismo svi tu u tom redu Jugosloveni?” “Nisu” je rekao. “Ti si prvi!”……..???….”Pa ko su ovi bili ispred mene?” upitao sam ga. “Pa, Srbi, Hrvati, Muslimani, Albanci, Slovenci…..” “Ok, ja sam Jugosloven” sam mu rekao, na što je on ustao i čestitao mi, i rekao: “Bravo!” Hm, čudan osječaj je bio u meni od tada družiti se sa ljudima koji su pričali jedno , a radili drugo u životu.
Mržnju između Srba i Hrvata sam isto upoznao u JNA, a mržnja i predrasude do muslimana i albanaca pa je bila prisutna cijelo vrijeme. Teška odkriča su to bila za mene i suočavanje sa “istinom” oko mene. Ali opet sam i uvijek našao ljude slične sebi i družio se sa njima i pokušavao da pomognemu da se ljudi oslobode tih predrasuda i shvate da smo svi ljudi i da smo jednakopravni u svakom pogledu. Odlučio sam se več tada da neču da pripadam niti jednom narodu, religiji, politici i da kao Jugosloven se osječam totalno u redu. Tako sam nastavio put prema 20-tim godinama svog života. Poslije JNA pa je slijedio fakultet u Sarajevu ali jer nije bio moj izbor se završio tragično. Cijelo vrijeme sam ignorirao pritiske ljudi sa pripadnostima i furao svoj R’N’Roll stil života, jer R’N’Roll je najbolje odgovarao karakteru jednog Jugoslovena 😉
Sva ona djeca i moji vršnjaci iz osnovne škole su odrasli i na žalost velika večina od njih “postala” Srbi, Hrvati, Muslimani, Albanci, Komunisti, Narodnjaci, papci…….ali bilo je i R’N’R-Jugoslovena 😀 Našli smo se mi i nastavili sa druženjem. Na žalost pripadnici ovih drugih plemena su bili zafrustrirani sa svojom pripadnošču i htjeli su podrediti sva druga plemena. Jedini način da ostvare svoju želju je bio Rat !!! I napravili su ga veoma brzo. Pomoču straha i podjela na vaše ili naše i taktikom “Ako nisi sa nama onda si nihov” su uspjeli u svojoj namjeri “Zavadi pa vladaj” stari dobri recept 🙁
Sada poslije rata više je teško nači slobodno misleče dijete u BiH, jer ih od malih nogu uče da pripadaju stadu Muslimana, Katolika, Pravoslavaca, Albanaca, Narodnjaka i ostalih papaka 🙁 Podijelili su škole, podijelili jezike, istorije…..Čak se teško druže ta djeca ako su iz “drugih plemena” Jad i bijeda je da ljudi dozvole to što se dešava ! Kao da nemaju svojih glava i mozgova ! Rat je izazvao da su i onakvi kao Ja popustili i pridružili se plemenima, jer je pritisak prevelik 🙁
Ali mislim da još uvijek duboko u sebi imaju onaj osječaj da smo mi svi prijatelji, rođaci, komšije i istomišljeni dobri ljudi. I ja im poručujem da kažu to što misle i otvore se do svojih prijatelja i ljudi koje sreču u svom životu. Samo komunikacija i otvorenost može dovesti do napredka na našem planetu, a naročito na području bivše Jugoslavije. Mi djelimo istu sudbinu na ovim prostorima i možemo je mijenjati ako sebi dozvolimo da se promjenimo. Hrabro živite svoj život i radite ono što volite, a ne ono što morate. Sve se može kad se hoče, kaže narod i u pravu je. Kaže stara narodna koja je jača od svih svetih knjig..:”Kako siješ, tako češ i da žanješ”!!!. Znači! Pazite kako i šta sijete!!! Ako ste svjesni tih rječi ? Onda če nam svima biti lakše i bolje živjeti. Probajte! Ja jesam i zbog toga vam pričam 😉 Sretno !!!
ps.
Da, sada više nisam ni Jugosloven, jer sada sam samo odgovoran čovjek, koji radi i živi svjesno, a mislim da su to vrhovi ljudskog biča ….

(1Chi)

Dodaj odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen. * označuje zahtevana polja